ponedjeljak, 17.09.2007.
Čekaj me i ja ću doći
tako idu stihovi jedne prelijepe pjesme...Što u našim životima znači čekanje?Čekamo petak, čekamo godišnji odmor, čekamo plaću, čekamo ozdravljenje....Ispadne da uvijek nešto ili nekoga čekamo. Kako nam prolazi vrijeme u čekanju? Da li smo opušteni, napeti ili jednostavno radimo i zaboravljamo da čekamo...Sjećam se kako sam jedva čekala da završim osnovnu školu! Pa onda srednju ...pa fakultet. Željela sam se što prije zaposliti...Tu sam pronašla sebe u potpunosti 
Čekala sam strpljivo da zaboravim jednu pa drugu ljubav 
Čekala sam da me netko zavoli, da ja nekoga zavolim 
I u ovim svojim godinama sam dočekala svoju srodnu dušu 
I njega često čekam, ali čekanje je slatko..ok ok ponekad malo i gorko....Ali, sve u svemu ipak mi život ne prolazi u čekanju nego živim s tim čekanjem
- 18:30 -
subota, 15.09.2007.
Ne tako lijep dan
Današnji dan je od onih koje treba što prije pospremiti pod tepih...zaboraviti..Bila sam na pogrebu jednom mladom čovjeku....Jednoj mladoj osobi koja je previše pila..drogirala se i od posljedica i umrla 
Najbliža rodbina u šoku...roditelji pokapaju svoje dijete...Velika je to tragedija kada roditelji nadžive svoju djecu Alkohol...droga....trčanje za novcem...gubitak nekih tradicionalnih vrijednosti je realnost s kojom se moramo suočiti..Mladi ljudi koji iz razno-raznih razloga posežu za sredstvima koja će ih na trenutak odvojiti od realnosti jer nemaju snage s njom se suočiti... Poslije toga odlazak u posjetu najdražoj osobi na svijetu koja polako plovi prema obali s koje nema više povratka I pitanje "Hoću li je sutra vidjeti živu, hoćemo li malo popričati????"
- 21:14 -
srijeda, 29.08.2007.
Kome vjerovati???
Pročitam kratke vijesti na netu, ponekad pogledam koji dnevnik na teveji, vikendom kupim novine, pročitam ponekad što blogeri pišu o stanju u našoj nam državi... I sve se više pitam kako vjerovati novisnim napisima i onome izrečenom na teveji???? Vijest-senzacija, demant za jedan do dva dana, prepucavanja u Saboru, prepucavanja u gradskim poglavarstvima....Gdje je istina i postoji li istina na ovim našim prostorima... Ili svaka politička stranka ima svoju istinu i svoje zakone???? Zašto ovo pišem??? Zbog nesuvisle situacije u mom rodnom gradu na rijeci Dravi! Spomenik Starčeviću bez dozvole nije bio višlji od 400 cm, sada je dobio postolje i višlji je od 400 cm. Da li to znači da je dobio dozvolu i kako se to može objasniti??? Zašto je taj spomenik uopće i postavljen na taj trg??? Grad koji je nekada bio i pripadao Europi, a danas??? Zgrade koje niču bez ikakvog reda...Grad koji gubi fizionomiju i samo su još parkovi ti koji podsjećaju na kulturu i ljubav građana prema vlastitom gradu....
- 20:14 -
nedjelja, 26.08.2007.
Koliko su se promijenile neke stvari???
Ili nisu! U vrijeme srednje škole i studentskih dana slušala sam i osjetila na svojoj koži neke nepravednosti...Stipendije, studentski domovi, izbjegavanja zbog slabijeg imovinskog stanja.... Stipendije su dobivala djeca imućnih, domove također....Zlatna mladež je s prezirom gledala na nas "provincijalce". A sam nisu bili svjesni koliko je provincija stanje duha a ne goegrafskog položaja.. I neki profesori su se isto odnosili s omalovažavanjem prema nama koji nismo bili iz metropole. I eto sada nakon 30 godina (kako sam završila faks) slušam iste priče. Mjesta u studentskom domu se prodaju ????? Zna se koji profesori imaju koju tarifu???? Zlatna mladež je još gora nego ona iz mog vremena....Ili su čak stvari postale gore??? Droga, eskort (neki se studenti na taj način uzdržavaju ne bi li došli među zlatnu mladež), oružje na svakom koraku. Sada se sjetih!!! Gladni koji ukradu hranu završe u zatvoru, a oni koji potkradaju cijelu naciju odlepršaju i pokazuju roge! Da li smo postali ili smo i bili "ne vidim, ne čujem, ne govorim" Ili - vidimo, čujemo, govorimo ali nema koristi od toga??? Što je još gore.
- 20:17 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
petak, 17.08.2007.
Znatiželjna sam!
Često puta čujem kako žene kažu "Želim biti muškarac i sve bi bilo lakše." Nisam nikada poželjela biti muškarac. Sretna sam što sam žena. Pokušavam shvatiti te žene i pitam se pitam... Znaju li one da i muškarci imaju hrpe problema, da se međusobno razlikuju, da imaju svoje strepnje, imaju svoje "žute minute".. Ok ok, nemaju pms ali imaju nešto drugo, vjerojatno. Niti su sve žene iste, niti su svi muškarci isti. Baš bih voljela znati po čemu je to muškarcima život jednostavniji, lakši i ljepši. Zar se oni ne zaljubljuju u krivu osobu, zar se ne moraju dokazivati na poslu.... zar ne moraju kuhati, peglati i prati...Jedino što ne rađaju, uostalom to je i izbor svake žene. U mojoj mladosti žene su govorile "oni moraju samo u vojsku, a ne moraju prolaziti pakao rađanja"...Danas i žene mogu u vojsku, prolaziti sva "srajna" u vojsci, ali to je opet njihov izbor...kao i muškaraca. Danas postoji civilno služenje vojnog roka... Baš sam znatiželjna zašto neke žene žele biti muškarci kada im je teško????
- 14:58 -
utorak, 14.08.2007.
"Otvorio je vrata i zatvorio ih"
jedna rečenica u romanu "Maurov posljednji uzdah" (Salman Rushdie). Nakon te rečenice odložila sam knjigu i vratila se nekoliko mjeseci unazad...pa nekoliko godina... Koliko puta sam u životu srela i koliko muškaraca koji jesu otvorili vrata, ali ubrzo i zatvorili "ta vrata" - vrata u njihovu intimu ili njihovo "srce"??? Koliko puta sam ja sama bila ta koja je isto napravila??? Nebrojeno puta.. Ne tako davno i on je napravio isto..pustio me je samo djelomično u svoj svijet, onoliko koliko odgovara njemu i da neozlijeđen izađe iz naše veze... Ali, isto tako je ta vrata i zatvorio izgovorivši samo par rečenica. Drag, šarmantan, brižan...aliiiiiiiiiiiiii njegovo srce i njegova duša su zabranjeno područje...Barem za mene. Taj dio njega pripada nekoj drugoj osobi- voljenoj osobi. Koliko ću samo izdržati gledajući ta zatvorena vrata ???? Volim, ali nisam voljena....Da bih bila pored njega ne smijem misliti na to... Pruža mi puno, ali ponekad je to nedovoljno jer želim biti voljena...
- 10:04 -
utorak, 07.08.2007.
Sanjarenje
čitajući knjigu Orhana Pamuka "Zovem se crvena" uznemirila me je jedna rečenica autorova "Ako ne sanjariš, vrijeme nikada neće proteći". Zašto uznemirila??? Pitala sam se - da li sam zaboravila sanjariti, da li mogu sanjariti, smjem li sanjariti??? Ne, nisam zaboravila sanjariti...Ali, kada počnem sanjariti ubrzo me glas razuma prekine i sama sebi kažem - on nije osoba o kojoj smiješ sanjariti...Da, mogu sanjariti, ali ne smijem....Prisjetila sam se svojih sanjarenja davnih godina, bila su tako nerealna, tako djetinjasta, tako romantična 
Onda sama sebi kažem kako smijem sanjariti o njemu na "kratke pruge", ali ništa više. Ono o čemu smijem sanjariti (jer ima realnih šansi da se i ostavari) su putovanja. Nekada sam voljela putovati, sada više u svojim mislima i s prstom na globusu 
Smijem sanjariti o danima nakon mirovine Neki tihi starački dom negdje na moru. Puno knjiga za pročitati, puno filmova za pogledati i dobre glazbe za poslušati
- 20:33 -
subota, 04.08.2007.
Bolnice
Meni draga osoba je zadnjih osam godina često dospjevala u bolnicu, na različite odjele. Ponekad sam razmišljala o odnosu liječnik-pacjent-bliske osobe. Sve ove godine mogu na prste jedne ruke nabrojati liječnike koji su bili susretljivi i koji su željeli razgovarati. Većina ih je hladna, nedostupna i sve oko sebe smatra "budalama". Kao da im je tijekom studija ugrađen čip koji polako briše neke osobine i uvodi nove "programe". Neorganiziranost je drugi problem koji se javlja. I to na relaciji hitna pomoć-hitna ambulanta-različiti odjeli. Kao da ne postoji sistem dojave ili je to ipak samo nemar i nezainteresiranost. Medicinske sestre su te koje izvlače opći dojam o ovoj bolnici u jednom gradu uz jednu rijeku. Što se tiče medicinskih sestara predano, većina, obavljaju svoj posao, dostupne su, drage. Svih ovih godina samo je par sestara za koje mogu reći da su neprofesionalne i vječno namrgođene kao da su pacjenti krivi za njihove osobne nedaće. Kada izađem iz bolnice moja je misao "što dalje od njih, nadam se da neću morati tamo ležati". Ne volim potezati "veze" jer sam uvijek smatrala da pred liječnicima svi pacjenti imaju ista prava i tretman. Moje osobno iskustvo je "što je pacjent stariji to je teže u bolnici". Prije par godina meni dragu osobu su liječnici uvijeno "otpisali". Grozno. Niti ne razmišljaju kako neki pacjenti imaju jaku volju za životom i kako se znaju boriti i produžiti si život svojim vlastitim snagama.
- 13:15 -
četvrtak, 02.08.2007.
Ljetni mjeseci
polako prolaze i nižu se događajiiiii 
. Ima ih lijepih, ali i jako ružnih i tužnih 
Lomovi, bolnica, čekanje operacije i nisam ja u pitanju nego meni najdraža osoba. Biti jak, biti odmjeren, biti uvijek na visini....Nije uvijek lako...Počela sam po malo pucati po šavovima i treba otići nekamo i odmoriti se..jednostavno isprazniti glavu na neko kratko vrijeme. Na svu sreću, postoji netko tko mi pomaže u ovakvim trenutcima. Netko koga sam zavoljela u ovim svojim godinama prek pedeset. Nisam vjerovala da ću opet zavoljeti bez ostatka. Volim ga sa svim njegovim manama i ne želim ga mijenjati. Ne bi bio on Slijedi godišnji odmor i manje viđanja, ali i to ćemo pregrmiti Ništa nam drugo ne preostaje. Čitam blogove i vidim puno zanimljivih tema, ali već sam po malo umorna od privrednog kriminala, domaćih sapunica, saobraćajki, umiljavanja političara pred izbore. Želim provesti život u vlastitom svijetu i neka me ovaj vanjski samo okrzne koliko je potrebno. Godine koje su iza mene i iskustva samo su pokazala da se mijenjaju imena, ali karakterne osobine su iste svih onih koji su sudjelovali ili sudjeluju u gore navedenom.....Okružena sam s par ljudi koje volim i koji vole mene (vjerujem u to). Premda iz mojeg "petotonca" riječi ljubavi teško izviru. Aliiiii, dovoljan je osmjeh, pogled i znam da sam dio njegovog života.
- 13:09 -
subota, 02.06.2007.
Razmišljanje o smrti...
u zadnje sam vrijeme zatekla samu sebe kako razmišljam o smrti... Sjetih se jedne priče iz knjige "Džin iz slavujeva oka" i malo sam se primirila. Autoričina junakinja je bila pedesetih godina i povremeno razmišljala o smrti... O smrti sam razmišljala kao mlada, jako mlada. Postavljala sam si ista pitanja kao i danas! Što je s one strane...postoji li samo tama, ništavilo??? Teško je pojmiti da jednoga dana neću vidjeti zalazak sunca, prvi snijeg ili lice voljene osobe. A s druge strane, gledajući blisku mi osobu kako se muči i kako polako gubi svako ljudsko dostojanstvo, pomislim-ipak je iznenadna smrt dar. Ne vjerujem u reinkarnjaciju, ne vjerujem u raj i pakao kao ni u čistilište....Što je s one strane????
- 15:18 -
